Amem caeli a sole invenitur.



Preskocit cu par redaka. Tijek cu priče zaustaviti. Borit ću se, tek tako ju neću pustiti. Ma koliko mi bila strana, koliko me god izbjegavala, to će me sve više njoj vući.
Gledajuči stvari iz ljepše perspekive, očima, svoju dušu bi umirio..Barem na pola minute, udahnuo bi svježeg zraka, čekajuči taj dan.
Dani su prolazili, nekima bi se već zaplela paukova mreža oko srca, ali kod mene je bilo suprotno. Ono je svaki dan sve više žudilo, užurbanije kucalo za njom.
Iskakalo bi iz prsa kada bi ugledao njenu sjenu, pored sebe.
Sjenu koja me je promatrala, kada bi se okrenuo nestala bi..
Iskočio bi iz kreveta, prestravljen, izbezumljen, preznojen.
Jednog dana sjena iz sna postala je java.
Bio je kišan dan, pogodan za mene. Više se nisam ni nadao da bi ju mogao sresti, jer najljepše stvari se događaju spontano.
Najednom, ugledao sam poznato biće, posebno drago meni. Podignuo sam malo bolje glavu, bila je to ona.
Kao uvijek nasmijana, vesela. Suprotna meni.
Gledao sam ju, tih sekunda nisam skidao ni pogleda sa nje. I ona je mene pogledala, mahnula mi sa osmijehom, kao da prošlost nije ni postojala.
Ja sam joj uzvratio šašav pozdrav.
Nisam znao kako da se ponesem u tom trenutku.
Razmišljao sam o tome čitav, dan i čitavu noć. Bio sam vesel.
To je onaj osječaj kada vam se srce počne vračati na mjesto. Osječaj smirenosti.
Stalno sam se vračao u taj trenutak,
Trenutak posebne sreće. Bilo mi je žao što joj nisam prišao, pokrio je kišobranom, da ju ne smoči kiša, pa malo sjesti sa njom, popričati, bez ikakve žurbe, da svijet na tren stane, da joj ukažem na ljubavi.
Da osjetim njenu toplinu, da ju gledam.
Ali nažalost, nisam mogao vratiti to, da popravim, da se ponesem drugačije.
Takav je život, u najljepšim trenutcima najjednostavnije se predstavimo, a tek kasnje kada razmišljamo o njima postavljamo si pitanja zašto se nismo drugačije podnijeli.
Takav je život, ponavljam,
Život je jedan dugi voz, a na svakoj stanici čeka nas nešto novo.
Ona je mene na toj stanici čekala sa pozdravom, sa osmijehom.
Treba biti zadovoljan sitnicama, tješio sam sam sebe..
Sljedeći dan ponavljao sam si film u glavi, ali ovaj put nje nije bilo..
Nije je bilo ni sljedeći dan, ni onaj iza sljedećeg. Svaki sljedeči dan ja sam bio jedini glavni glumac u filmu.
Kao da ju je progutao mrak.
Odlučio sam ponovno čekati trenutak veselja, osječaj smirenosti i spokoja.
Odlučio sam čekati nju...

Sigurno on ima priču za nas...


Bilo je to davno, nije vezano za 2014.uopće. 2 mjeseca nakon Božića. Ma nisam ju ljudi ni poznavao.
Možda sam bio nezreo, pa sam slučajno nasrnuo na nju, počeo je zapitkivati i malo zafrkavati putem anonimnog chata.
Trajalo je to satima. Znate za onaj Connected2me? E, tu sam ja nju upoznao.
Nisam joj htio otkriti tko sam, malo sam ju mučio.
Žao mi je što početak nisam više umjetnički napisao, na prvi pogled izgleda
kao da sam vam natucao par natuknica.
Čitaj dalje.
Ali nakraju je otkrila.. I tako, sljedeći dan opet smo pričali, pa opet sljedeći. I tako svaki sljedeći dan je bio naš.
Svaki sljedeći dan mi je bila bliža, draža, simpatičnija, a ona kao da je otkrivala to, koliko god je bila topla toliko je i bila hladna.
Bila je lijepa na svoj poseban način, barem sam to vidio na slikama. A znate li zašto mi je bila lijepa na poseban način?
Na svakoj slici je zračila toplinom, njen osmijeh je bio velik, iskren. Kako su dani prolazili, pa već i tjedni, počeo sam se zaljubljivati.
Zaljubljivati u posve nepoznatu djevojku, koju sam ne rijetko sretao na ulicama. Pokušavao sam je uvijek pronaći u vrevi ljudi.
Ali nikad to nisam uspio..
Koliko god sam se trudio da ju sretnem, da vidim taj osmjeh, to me je istom mjerom vračalo na početak.
Vjerujte mi ni ja ne znam zašto. I tako kada bi legao u svoj krevet, ona bi mi plela misli.
S vremenom, naši virtualni razgovori su se pretvarali u magle i sjene. Kao da ju je netko silom vukao od mene.
A ja sam je silom htio vratiti k sebi, da mi umiri srce i dušu, da razgovara samnom.
Ali kako nisam imao volje a ni sreće sa tim, držao sam se metode da svaki dan kad imam priliku da je sretnem-da ju iskoristim.
Ja nisam odustajao, po prvi put u životu išao sam do kraja. Odlučio sam se manje nadati da ću je sresti, možda se iznenadim...
Možda... a do tada, moj Oli, sviraj ti meni, možda čuje pjesmu i osjeti nešto..
Nešto što moje srce krije..

I kad prid njega stanem, mogu mirno reći da vridilo je.



Za svakoga od nas iza ugla krije se osoba koja će nam pružiti sve na ovom svijetu. Netko je pronađe ranije, netko kasnije. Vremenski nije bitno.
Bitno je da osjetimo tu čar, sa tom osobom, makar to bio samo jedan dan.
Taj osjećaj spokoja, tišine, ljubavi i topline. Proći ćete mnogo, ali takvi trenutci se pamte, zabilježavaju duboko u srce. Ostavljaju trag, koji sljedimo čitav svoj život. Sada je nebitan rukopis, pravopis, bitna je ćarolija te smisao priče.
Svatko ima svoju priču, koja se svakim danom nadopunjuje i mijenja.
Svaka priča ima svoj smisao, ali samo je posebna dvjema osobama koje je dijele.
Ne želim se predstavljati javno. Nije bitno. Samo hrabro nastupam i dijelim svoju priču sa vama.Sa vama svijetom.
Pozdrav, za vas sam anonimac. Šteta je u tome, što će nakraju i moje ime izaći na vidjelo, ali moje ime je posve nebitno.
Imena postoje da bi se razlikovali, da bi se znali odazivati. Kada ne bi imali imena, bili bi posve ravnopravni, možda bi bilo manje mržnje. Možda i ne bi bilo ovoga, da zbog imena ljubavi se raspadaju. Jer nečije ime možda naznačuje vjeru, podrijetlo.
Od toliko plodova ljubavi koliko ima, toliko je nastalo plodova mržnje. Dobro zapamtite, ako nekoga volite, ništa više nije važno, važno je vaše duhovno zadovoljstvo, vaš pogled na svijet, pogled osobe koja voli, koja je voljena, koja širi ljubav, toplinu. Kada bi 90% populacije iskreno voljelo, svijet bi bio bolji. Šteta, što ništa ne može biti savršeno, ali kada u nešto vjerujete, ono se ostvari.
Dobrota, strpljivost, ljubav i volja, su mene odvele do nje.
A Palliolum je uz sve to odradio svoj posao, zagrijao joj srce da priča svoju priču.